vjetrometina

Dobrodošli na moj blog

02.09.2018.

JOSIP PEJAKOVIC

Aj...otkako je Banjaliuka postaaalaaaa.... svaka tebi cast, Josipe. Svaka.Cast. I sta god...ikad...iko...rekao o tebi... SVAKA.TEBI.CAST. ti si MOJ "savrseni krug". https://www.youtube.com/watch?v=KxF0jINHB4k

17.05.2015.

...

nakupilo se dosta toga sto bih ti imala reci. znas koliko rado pricam. ako ikad zalutas...zamisli ovdje rijeku rijeci, prepricane sve minule dogadjaje, misli i slutnje. sve bih ti to ispricala. samo tebi. nevidljivom tintom ovdje stoji napisano sve ono sto znas, sve sto mislim, sve sto znam da zelis cuti. tesko je biti bez osobe koja te pozna bez rijeci, i koja te voli bez da i na trenutak mozes posumnjati u to. znam sta si rekao, kako bih zaboravila? ali... sve ono sto mislis, sve je tako. ne moram ni rijec da dodam. budi mi sretan, dobri moj...ako molitve imaju snagu, onda se ne moram brinuti za tebe, jer cuvam te u svakom trenutku. vergeet mij niet

27.03.2015.

Günter Lubitz

Novine kazu da je bio jako depresivan, da je prekinuo zaruke sa jako atraktivnom zenom, da je bio ljubazan i davao visoke napojnice. kazu i da je bio stjuard, prije nego je postao pilot. kazu i da su ga zezali zbog toga. kazu da je imao i 630 sati leta za lufthansu (kojoj pripada lcc germanwings)...sta su jos napisali? da, posvadjali su se pilot i kopilot i onda se Lubitz-kopilot- sam zakljucao u kabinu, dok je pilot prvo kucao, pa lupao i plakao da ga pusti unutra. Lubitz je ukljucio komandu za slijetanje i ostalo je tuga. ja ne znam j li samo do mene, ali ja ovo ne mogu povjerovati. ovo ne moze biti depresija. ovo moze biti istina jedino ako je sizofrenija u pitanju,ako su mu glasovi u glavi naredili da ubije i sebe i sve u avionu. depresivan covjek bi mogao ubiti sebe, ali ne 149 ljudi. on ne bi mogao nositi te ljude na dusi. paranoidni sizofrenicar ne bi bio svjestan toga sto cini. a kako,kojom magijom, psihicki bolesnik moze postati pilot? kojom magijom moze letjeti 630 sati i onda 631.sata odluciti povesti citav avion u smrt? da li avio-kompanija pokusava okaljati ime mrtvog covjeka, za lose stanje aviona? da li pokusavaju uvjeriti buduce putnike da je ta tragedija krivica jednog ludjaka? toliko mi je nevjerovatna mogucnost da jedan covjek iz cista mira odluci ubiti i sebe i putnike, na svom radnom mjestu. nevjerovatna mi je svadja u avionu. nevjerovatno mi je da je bio osjetljiv na sprdanje zato jer je prije bio stjuard i nevjerovatno mi je da bi ga drugi piloti zbog neceg tako glupog sprdali ili da bi mu kompanija zbog toga branila prekooceanski let. to je sve toliko nategnuto, da granici sa ludilom i gluposcu. nadam se (cak i ako je ovo do sada istina), da ce se istina saznati bez obzira da li je u avionu sjedio ludjak, koji je ubio toliko ljudi i sebe ili jedna bogata kompanija pokusava krivicu svaliti na covjeka koji se ne moze braniti.

11.03.2015.

Slutnja

Sad cu zabiljeziti nesto, sto me godinama prati: cesto sam se, u toku i poslije, ovog naseg rata pitala kako je moguce da nesto tako strasno, tako neopazeno dodje. kako je bilo moguce da te rat zatekne na ratnom podrucju, sa zenom, muzem, djecom...zar ne bi svako normalan pobjegao u njemacku? hah. Desilo se, naime, mojim starcima, desilo se komsijama...pored sve one histerije, pored demonstracija za mir i pucanja u susjednoj nam drzavi- desilo nam se da smo ostali. Dali bi tada tri litre krvi da smo mogli otici. Prepricavalo se koga nema da je znao, ili kako je neko slucajno zaglavio na nekom super mjestu i jebe se njemu sad...Ovi sto su ostali ili su bili kokuzi, ili su mislili da se ipak to sve nece desiti. A tek podvrste srpskog kokuza koji je znao, pa iz Bihaca otisao za Bosansku Krupu...ili oni "nasi" sto su iz Banjaluke dosli u Bihac- e jesu se usrecili, jbt. Osim sto sam se tako pitala o cemu su mislili ljudi u mojoj okolini, pitala sam se cesto kako su neki pred drugi svjetski rat znali pobjeci u ameriku, a neki su skoncali u Varsavskom Getu. Kako su neki Nijemci pobjegli pred tim poludjelim rezimom u Veliku Britaniju, a drugi odmahivali u nevjerici glavom nad nedjeljnim izdanjem novina i uspjesima Hitlerove partije i docekali da im se rat skrsi nad glavama. Da ih mobiliziraju ili pohapse, da ih pobiju, ovisno o tome jesu li bili "pravi" ili "krivi". A nisu sigurno svi bili glupi. I sad pisem ovo i nadam se iskreno da cu za deset godina sebi nad ovim postom dati jedan facepalm. Stvar je u tome da imam gadan osjecaj. Vec sigurno pet-sest godina imam jako gadan osjecaj da ce se nad europom opet nadviti apokalipsa. Ovi desni i njihove bljuvotine su sve normalniji za vidjeti, sve vise ljudi na njih onako mislilacki klima glavom. Njihove kampanje postaju simpaticne sve vecem broju ljudi, a glupe sve manjem. Lagano, jako lagano se stvara posebna klima. Zivcana, eksplozivna klima, puna gnjevnih pravednika. Biti musliman je sve vise no go. Sve vise se noramalan muslimanski covjek mora verbalno ogradjivati, osudjivati, snebivati nad teroristickim cinovima. Trebas se zgrazati pet puta vise nego neko ko nije musliman, da bi ti neko mozda i povjerovao da ti zaista, ali zaista nemas veze sa tim. Odjednom je svaki musliman glasnogovornik i odvjetnik Islama. I onaj, koji je zapravo ateista. Jer, valjda u islamskom svijetu nije moguce da ima i ateista. Ako kojim slucajem nisi ateista,nego onako, bosanska podvrsta muslimana...hej...DJE to ima... i sve vise ne mozes da vjerujes koliko ljudi mogu biti glupi i primitivni. Kako se osjeca normalan covjek, kad ga pokusavaju uvjeriti da je lud? Kako se osjeca covjek, kojem se zeludac prevrce na nasilje, kad treba reci- da, ja sam protiv nasilja? Kako se dokazuje da si danas, kao i citav svoj zivot na strani Betmena, a protiv Jokera? Da volis sve sto vole mladi? Ima jako puno dana kad je sve kao i uvijek, ali sve vise osjetim promjenu oko sebe, taj neki pomak sa multi-kulti, sa radoznalog i otvorenog na zatvorenost i velicanje razlika, na uzdizanje vrijednosti koje su davno trebale biti prevazidjene. Mislim da narednih desetak godina nece biti mirne za muslimane u europi. Imam osjecaj da svjedocim svitanju novog velikog rata. Da su sve ove generacije oko 2015 u istom polozaju, kao generacije odraslih oko 1930. Jedni ce biti na jednoj strani, drugi na drugoj. Neki ce prezivjeti, mnogi ce umrijeti. Neka buduca djeca ce mrziti imena koja moraju popamtiti na casu istorije i cifre koliko je kojih bilo, koliko je kojih izginulo. I ja, ili moj komsija, ili neko ko upravo prolazi ulicom ispred, bicemo samo neki slucajni, koji nisu znali bolje. Toj djeci ce biti kristalno jasno gdje smo mi pogrijesili. Za nas ce biti ionako prekasno, a za njih beskorisno. Ljudi nekako slabo uce na tudjim greskama.

21.02.2015.

...panta rei

Mislim, a iako se sad zaista ne mogu sjetiti naslova procitanih prije 20+ godina,sigurno sam to negdje vec citala, da ne postoji samo jedan put do "tog neceg", svetog grala, zena, nirvane, unutarnjeg mira itd. Postoji to nesto ludo kolektivno, koje se zahuktalo i melje li melje, ali postoji (jos uvijek, i postojace i dalje) i ono nase individualno, koje ima sopstveni ritam.Ttijelo je dobro sredstvo komunikacije, jer jako mnogo bolesti (ili tek smetnje) su psihosomatske prirode i one su glasne poruke svakom od nas: "ne zivis u skladu sa sobom, sa Zivotom". I neko uhvati ritam, pa veselo cupka u kolu kolektivnog, uziva svoj "flow", a neko ne. Sjecam se, nekad tamo izmedju 18-te i 20-te sam prvi put osjetila taj "flow", taj osjecaj da si uhvatio "puls zivota" i da je sve na svom mjestu, cak i ljubavni problemi i ushiti i ispiti i sve te "muke" su samo pojacavale taj osjecaj da suvereno vladas situacijom, iako se samo pustas struji zivota i nije to zapravo nista posebno, samo te nosi, a ti kao surfer uzivas u pogledu i vrisnes koji put od srece :) Ljudi vole taj osjecaj i ne vole biti "mimo svijeta", cak i oni koji misle da vole- ne vole zapravo...cak i to "biti mimo svijeta" ima jako cesto svrhu boljeg pozicioniranja u svijetu (coolness faktor). Oni, koji zaista imaju osjecaj da "nisu kao ostala deca" vrlo brzo posjete lijecnika i traze da ih popravi. Da im popravi Hemijsku neravnotezu ili im pomogne da ispravno misle, da im pomogne da funkcioniraju (poput svih normalnih ljudi). Zeljeti pripadati svijetu i biti samo svoj su dvije suprotstavljene snage unutar covjeka, a obje esencijalne ljudskom bicu. trenutak u kojem postajemo svjesni tih snaga, je trenutak kad pocinjemo svoju osobnu potragu za Istinom, Smislom, Ravnotezom. I tu sad dolazim na ono sto sam htjela reci: nije izolacija iskljucivi put do Toga, neko ce do istog doci, tako sto ce slijediti i proci pored svakog milestone zivota i reci- e, i ovo sam odradio! i lezeci na milionima, pokvasenim sampanjcem, drzeci neki "Oskar" u ruci, za vrijeme prijenosa uzivo, dok publika aplaudira, a wc-ima tece urin pun kokaina- doci do istog zakljucka, kojeg neki budisticki svecenik mantra dok si to ne ugravira u um i dusu, bez da je ikad "okusio" svijet. neki ce vjernik, padajuci 34567 put na sedzdu i neki drugi, krsteci se po trilioniti put pod krizem i neki lokalni trbonja uplativsi na kladionici "jos samo jednom" moguce jednog dana- doci do iste spoznaje. ili ne doci- nikad. Duboko sam uvjerena da je svim ljudima moguce stupiti u kontakt sa svojom duhovnom stranom i da ne postoji samo jedan kanal, kojim se duhovnost moze "cuti". Ono sto (iz mog iskustva) sprecava kontakt sa unutrasnjim bicem ( stvara neki lazni identitet) su navike i rituali. Mislim da oni uticu na smanjenje budnosti osobe. Kao da bacaju u trans, gdje vrijeme postaje relativno i lagano sipi i bespovratno nestaje (dok osoba u transu misli da se radi o minutama). Sto dulje neko obavlja samo jedno, vise otupljuje (-moliti se svakog dana, dvadeset godina i dvadeset godina pusiti travu ili piti, udaljava osobu od sebe same, tako nekako). Reci ja ne mogu dan poceti bez kafe, ili uvijek citam knjigu prije spavanja ili ...vikendom obavezno...mislim da to nekako cini ljude tromima. Budnost nam treba da zivimo zivot punim plucima i da izvucemo nesto iz svake situacije. Jos ne mogu da proniknem zasto ljudi (i ja sa njima) ne vole promjene, zasto je buducnost gotovo uvijek "neizvjesna", a proslost uglavnom "zlatna". Znam da citav zivot trazimo i borimo se za sigurnost, zbog sigurnosti nas salju da ginemo, zbog sigurnosti pristajemo da trpimo...i onda uvijek dodje ta buducnost i ono...zivis tu sadasnjost- nista posebno. I sta dobro odradis- bravo ti, a i kad zabrljas- opet nista posebno, zivis i dalje, jbg. Mozda je zelja za sigurnoscu jos uvijek ona ista zelja da te sabljasti tigar ne pojede ili grom ne udari, ili da se ne razbolis i umres jedne zime, nakon kisovite jeseni, nakon ljeta koje je spalilo svu ljetinu i pomorilo goveda usljed suse. Promijeniti mjesto jos od tada znaci "nevolja me natjerala". Pa taj drevni strah i umor jos uvijek osjecamo u kostima? Onda je sasvim jasno zasto se ljudi i danas bore, zasto ni danas nismo sigurni, iako smo vec odavno postali sami sebi najveci prirodni neprijatelj. Kad bismo naucili lakse i brze prihvatati promjene, mozda bismo umanjili paralizirajuci i razbolijevajuci strah, a povecali snalazljivost i radoznalost? Kad bismo promjene prihvatali, kako prihvacamo smjenu godisnjih doba, mozda bi zivot bio ugodniji? I mozda bismo, samo mozda, ne gubeci vise vrijeme na opiranje promjenama, mogli uhvatiti togprotivnika, iskoristiti njegovu silinu naleta i zaokrenuti ga jednim pokretom ruke, pustiti da tresne o zemlju pored nas?

19.02.2013.

no comment

treba li komentar?

01.12.2012.

ČEKAJ ME I JA ĆU SIGURNO DOĆI

Neudana starija cura nije rado viđena. Njena „situacija“ se ne smatra njenim izborom, nego njenom nesrećom- neželjenom, teškom sudbinom. Ako ne pokazuje znakove tuge, kajanja i čežnje za udajom onda je i moderna u pejorativnom smislu i egoista. Osim toga- ionako joj je prošao voz. Ono što je najviše boli je što u dubini duše ona sama o sebi tako misli. Neženje imaju drugačiju priču. Oni nisu stare, islužene olupine, brodovi za vuču. Neženje su bojne krstarice. Na praznike. U matičnoj luci. Žene su na tim brodovima nagovještaj nesreće, osim ako se ne radi o presvetoj djevi, savršeno izrezbarenoj, okačenoj na pramac, da kroz magle svjetskih mora sigurno vode posadu i brod. Naše neženje su jedna podvrsta svjetskih neženja, čija je specifičnost u tome što se za njih ne može sa sigurnošću reći da su svojom voljom neoženjeni. Koliko se našim ženama pripisuje bezobrazluk i posebna težnja ka materijalnom iskorištavanju muškarca, toliko su i naše neženje daleko više opterećeni materijalizmom od nekog amerikanca ili francuza. Oni uglavnom žive kod roditelja. Najviše zbog para. I to su još oni bolji. Oni, koji sebi mogu priuštiti vlastiti stan ili plaćanje stanarine – ne da se ne misle ženiti- misle...jer to još uvijek spada pod pojam „biti uspješan“, nego ta žena mora biti otjelovljenje Barbike u astronautskom skafanderu. Mora imati pedigre, biti zdrave konstitucije, neokaljane časti i nešto jedinstveno po zanimanju, nešto što izaziva pozor. Ogroman broj starijih i mlađih udavača, kojima je „samostalan muškarac“ predmet dugogodišnjeg maštanja- čine listu njegovih zahtjeva za buduću gđu. još ambicioznijom i besmislenijom. Ali nije riječ o toj grupi, u ravnini statističke greške- riječ je o trenutno najpopularnijem muškarcu: Prosječni. Koga on čeka? Uz njega se najkomotnije osjećamo, kad se uzmu naši vlastiti kompleksi u obzir. To su oni za koje pogrešno mislimo da neće prevariti...jer nije ni on Bogu s dlana pao. On živi sa svojima jer ili nema posla ili ima slabo plaćen posao ili je naučio na „kućnu njegu“ ili sve to zajedno. Osim što te užasno može nervirati što je burek sa predebelim jufkama, premalo mesa, prekrupnim lukom i sa vegetom ideal bureka kojem trebaš težiti, jer ga tako pravi njegova mama- on je navikao na mahalanje. Sa svojih tridesetak godina on je popio nebrojene kafe sa svojima...dovoljno da ZNA da više nema poštene cure, dovoljno da ZNA da su sve sebične i željne njegovih nepostojećih para i da je svakoj želja da se što prije udomi. Ako je riječ o nekoj koja ne pokazuje znakove želje za udomljavanjem, onda on ZNA da nešto sa njom nije u redu. U isto vrijeme, njega uzimaju za primjer momka za poželjeti. Takvi su i njegovi drugovi. Svaki, zapravo, ima pogolemu falinku, ali u njihovom malom svemiru oni su paradni lipicaneri. Ako koji, slučajno, u nekakvom lucidnom momentu, pokaže znak slabosti i svjesnosti- ostali to okrenu na šalu i sve je ponovo odlično u njihovom malom krugu nezaposlenih, potplacenih, zbog skučenosti prostora seksualno frustriranih odraslih muškaraca. Njegov jedini problem je što djevojka Fabrizia Corone nije prvo ušla u njegov sokak. Kad malo bolje razmisli, i bolje da nije...ko zna s kim je sve bila, a svi bi gledali i kućni pornić njegove žene. O seksu on ne zna puno, ograničen je vremenom, prostorom i u krajnjoj liniji- parama. To je frustrirajuće. To pooštrava kriterije o čednosti njegove partnerke. Zato kad čuje od apsolutno nepouzdane osobe priče o njegovoj dragoj, o udaji za matorog Stranca...to se mora uzeti najozbiljnije u razmatranje...ipak će ga njegovi pitati koga je to doveo. I dok draga sjedi uplakana nad zlim svijetom koji širi laži, on dojučerašnju buduću ispituje o kronologiji njenih veza i traži svjedoke. Nije se sa tim šaliti. Ipak je on pošten momak. Kad slušam takve, prosto mi se slika ne poklapa sa tonom. Koju god djevojku da im spomeneš- oni će joj naći neku manu. Nekako su im najviše po ukusu tuđe supruge i djevojke...njih nekako uvijek zapadne „škart“. Jeste li ikada sjedili na terasi, cjevčili piće i posmatrali narod? Naravno. To nam je nacionalni sport. Pa, jeste li ikada vidjeli lika iz mahale koji je od pamtivijeka single, kad se napokon pojavi sa djevojkom na špici? On je normalan, prosječan, nekad je, kaže, imao neku curu- ali je niko nikada nije vidio. Nešto je završio ili završava. Izmijenjao je nekoliko poslova, većinom izrabljivačkih. Uvijek nešto ganja, ali nikako da nađe posao kakav je imao njegov stari. Siguran, solidan, prehranjivački, a i onako...gospodski. Taj momak prolazi sa curom i ispod oka gleda lijevo-desno. Cura je značajno mlađa od njega, slatkog osmijeha i prava „zlatna sredina“. Ni prepametna, ni glupa, ni bogata, ni sirota, ni ružna, ni avion. Ono što cura ne zna- je: da je njen momak jako nesiguran tip. I vrlo malo svoj. Dovoljno je da njegovi prijatelji čudno reagiraju ili ne reagiraju na nju, dovoljno je da čuje da je imala nešto sa nekim koga oni baš i ne šmekaju da se on obeshrabri i vrati svome ustaljenom rasporedu. Ali treba našeg Romea ipak razumjeti. Vremena su kokuzna – a od njega se i dalje očekuje da bude muškarac, hranitelj, a on ne zna đe goni jer ga melje najprimitivniji kapitalizam. Kako naš Romeo u tako ograničavajućoj situaciji najlakše da pokaže da je normalan? Oženi se. E sad je kompletan čovjek. Prestaće pitanja o poslu, prestaće pitanja o školovanju, jedino je pitanje živjeti kod svekrve, punice il imati toliko sreće pa dobiti svoj sprat. Nakon pitanja: kod svekrve, punice il' svoj sprat ide pitanje- a kad će djeca? Riješeno? Druga grupa Romea i dalje tiho vjeruje u bolju budućnost i čeka svoju Najbolju, kojoj niko ne može naći manu, koja je i lojalna i vatrena i nagrada za sve njegove patnje na ovome svijetu. Bilo koju neće (još) ženiti, jer neće sebe da vidi kao posrnulog „svakog čovjeka“, koji navlači za ratu, ganja ljubavnicu i ponekad zglajza u kafani...on će čekati, a ona će sigurno doći... Ovakvih romantičara je sve manje- pritisak mahale je nevjerovatno jak. Održavanje slike normalnosti je važnije od samog sadržaja unutar četiri zida. A savršenih nema. Svi imamo neke tikove. I jedno i drugo su dva ekstrema, nečega nazor i vječitog oklijevanja...odustajanja i straha. -braka-mraka se ne treba bojati , ali brak nije rjesenje svih problema . - Onog drugog valja gledati toplijim očima, ljudskim ocima, ne trebamo očekivati da ce se onaj drugi pojaviti i našu močvaru pretvoriti u Beverly Hills. 'Ma ne želimo- mi zenske i vi muski- u principu toliko različite stvari: onog nekog „svog“, dječurliju i godišnji odmor. Zar ne? Zasto se taj cilj zaboravi kad se nadje realna potencijalna? Haj'mo ovako, nek' svako bude iskren prema sebi i kaže da li bi učinio za drugog ono što očekuje da drugi učini za njega? Sudi li često i sebi i drugima previše strogo? Kad nađe neku manu partneru...sjeti li se svojih? Zar nisu nekad i sitne nepravilnosti simpatične i posebne? Osnovati porodicu jeste znak zrelosti. Uvijek bilo. Samo što smo sve kasnije zreli, a sve duže u tuđim filmovima. Još kad čovjek pogleda oko sebe i vidi ruglo i pozorište od tuđih brakova...nije čudno što taj svoj korak odlaže i što želi sačekati najboljeg partnera...osigurati na sve načine da mu se tuđe greške ne dese. Svako ima neke svoje greške, koje nije mogao predvidjeti...i šanse za neuspjeh su u korijenu svakog pokušaja. Kao i šanse za uspjeh. ...Ispružiti ticala i gledati, osjetiti i iza lista poželjnih osobina, pokretne i nepokretne imovine ...koliko se osjetiš, razumiješ sa njom...koliko vidiš da želite iste stvari. Riječi su tu malo bitne...riječi nekad zbunjuju...djela govore. Kad nađeš tebi i samo tebi privlačnu, blagu osobu...kad nađeš osobu sa kojom dijeliš iste snove i na kojoj vidiš da ih pokušava ostvariti. Osobu kod koje se slika i ton poklapaju... onda je manje važno u kojoj ste zemlji i pod kojim režimom...problemi koji iskrsnu onda nisu ničija krivica i nikad teret jednog, nego jednostavno-život. Ne čekajte, jer neće doći...otvoriti oči, ispružiti ticala i naći...možda ti ne odgovara naglasak, možda kako se češlja, možda ti njen stari ide na živce, možda ti paše, ali da ti je više para...možda su ti svi prijatelji još uvijek single, pa kontaš- ne moraš još, a sa njom si već toliko... Ne mora svaka pjesma na Balkanu biti tužna ispovest idiota.



01.12.2012.

POVRATAK OTPISANIH

Kada su bivši zaista bivši? U momentu kada prevari? Postane dosadan? Kad se pojavi novi na horizontu? Kad se sve priče ispričaju, a veza ne prelazi na slijedeći nivo? Tj. Kad vaša ljubav ne prati tvoj biološki sat? Kad on kaže da je kraj? Nijedan od tih razloga nije dovoljan da prestaneš voljeti...barem ne odmah… Neki se zaborave lako...brzo i lako...ali oni u kojima si našla ono što si tražila , oni koji su bili ozbiljni kandidati za Čovjeka s kojim bi provela ostatak svog života? Kad postaju zaista prošlost? jel‘ sramota pričati o godinama? Ili reći da se nikad ne prebole? Nije svaka veza ljubav…ali pitanje nije da li ono što nas drži vezanima za nekoga zaista jeste ili nije ljubav, nego da li mi mislimo, da li vjerujemo, da je to ljubav. Kvalitet Prave Ljubavi spoznaš prije ili kasnije, ili nikad. Dok je čovjek živ, uvijek se može vratiti…nekome prijetnja, nekome nada, ponekad i utjeha. Priča mi pedesetogodišnja žena svoju priču: za nju, ljubav nema formu, odnosno, može poprimiti sve moguće forme. Svog Bivšeg je upoznala sa dvadesetdvije…ostavila ga…ponovo našla…ostavio je…udala se za drugog, dobila dvoje djece- dijelom zbog biološkog sata, dijelom da sebi i svima dokaže da može…razvela se…ponovo je sa Bivšim s početka priče. Nikada nije nestala spona koja ih veže…ni u toku njenog braka…sad ona čeka da i on shvati ono što ona zna- da pripadaju jedno drugom. Ne zna da li će dočekati, ali zna da ne može drugačije. Treba vidjeti to lice dok o njemu priča...dvadesetosam godina uspona i padova...žena od pedeset godina i to lice…zrači… Druga je pokušala sve moguće da bi zaboravila jednog...izlazila, ulazila u veze...imala dobar i loš seks sa raznim profilima ljudi…i uvijek iznova ostajala sama…nije mogla sebe natjerati da ostane sa nekim od njih…o aktulenim se pričalo dok traju…o Bivšem se pričalo uvijek. I on je došao ponovo, sa riječima da je voli od trena kad je prvi put ugledao I zamolio da pokušaju ponovo. Sreća na njoj je toliko očigledna, da ne možeš ni zaustiti da kažeš – budi oprezna. Zna ona to…stari problemi su ponovo tu, ali oni su drugaciji, a opet- posve isti ljudi kao prije. Ono što je drugačije je način na koji se nose sa problemima…za sada- uspješno. Pokazuje mi dva para haltera I gaćice sa prorezom na sredini…fakerske čipkane…kupila ih, jer to oduvijek želi isprobati…znam da je imala bezbroj prilika da ih isproba ove dvije godine koliko je trajao prekid sa Bivšim…toliko prilika…ali ovu Ženu, koja kupuje rublje za sate sa svojim Muškarcem prvi put vidim. Ona zrači. Ima nešto u povratku staroj ljubavi. Ljudi, zapravo, ne vole promjene. Svi mi o Drugoj Polovini razmišljamo kao o luci, sigurnoj luci. A samo je mijena sigurna... Ponovo voljeti Bivšeg je kao doći kući…tamo gdje ne moraš reci, već se zna: da voliš tanki jastuk, živo jaje, desnu stranu kreveta...Bivši zna da ujutru nisi raspoložena i da ne voliš da se priča kad se gleda film. Bivši zna gdje da poljubi. Zna kad reći prave riječi i zagrli te, iako nisi u najboljem izdanju. Ako si ti ostavila...ali to je druga tema… Nekad je Bivši zaista onaj Pravi. Nekad ljubav nije dovoljna, nismo uvijek u istoj fazi razvoja. Nekad zaista pustiš najvrijedniju osobu koju ćeš sresti za života. Treba li se boriti? Čekati? Moliti? Treba. Hajde...nema je da nije pokušala...i neka je. Tek kad sve, baš sve uradiš i kažeš…tek tad možeš dalje. Tad si slobodna. Naime, nekad se Bivši ne vrate. Nekad je patnja za Bivšim, urlanje povrijeđenog ega...osjećaj poraženosti, neadekvatnosti...gubitnik...pitaš se zašto nisi bila dovoljno dobra? Šta si trebala uraditi, kakva biti- pa da on ostane? Težnja za pomirenjem tada je više težnja da se sebi nešto dokaže, da se popravi nešto. Malo nas može razlikovati patnju, jer je otišao ON i patnju, jer je on OTIŠAO. Sloboda I mogućnost da ponovo voliš ne dolaze preko noći. Druga jedna…ima deset godina dugu priču o Bivšem...dolasci i odlasci...velike riječi…prihvatala ga takvog kakav je…i kad je bio tuđi…i pijan…i sam…bio joj je najbolji, u vremenu kad ni sebi nije bio dobar…šta je držalo? Čitao joj je misli, upadao sa lubenicom, koju ona nije kupovala, jer joj je bilo preteško nositi…vodio je priču gdje god se pojavi i sjedila mu je često u krilu…Iznenadni dolasci u tri ujutru, a naveče se zauvijek oprostio, seks na malo slobodnog prostora ispred sudopera, male studentske garsonijerice, dok cimer tamo spava…sjećam se njenog glasa, jeza me prošla tada…svitalo je i sunce je provirilo u taj haos, njih dvoje vode ljubav na podu te kuhinjice i gledaju se u oči. Deset godina kasnije, on je došao da ostane. Više nije našao nikoga. Ona više nije imala snage, želje da ga čuje. On ne zna, ali bio je jedan trenutak kad je izdao njih...ušla je u kafić, nije ga vidjela, ali ga je čula...nekoj brucošici je pričao njihove priče...priče na koje je ona pala...kojima je uvijek ponovo dobijao žene, dok je ona čekala...i sve je to bilo još podnošljivo...ali tada...razlika između nje i te mlade djevojke je iznosila tačno deset godina. I to je bilo poražavajuće. Kad je došao, nije znao da je ona njega u sebi već neko vrijeme sahranila. Momak jedan...da, i oni pate...volio je jednom u svom tridesetpetogodišnjem žvotu. Izgubio je, da bi umirao za njom. Bio bi spreman puzati na koljenima, samo za jednu njenu riječ. Riječ nije izgovorena, a on- deset kila lakši, nekoliko godina stariji i sa jetrom u sumnjivom stanju je odlučio stajati po strani, kad je ljubav u pitanju. Dugo se držao one: princip je isti, sve su ostalo nijanse... No, ljubav ne pita ima li bujruma. Dobio je priliku sa jednom djevojkom, početi sve ispočetka. Sumnja se javila... I onda, jednog dana, sretne Bivšu...sa drugim i, za vidjeti, jako sretnu. Izostao je svaki osjećaj. Pregorio je, što se nje tiče. Slobodan je. Ima još... Devet ujutru...ona spava sa momkom u krevetu, tri godine su zajedno...budi je vibracija telefona...osam propuštenih poziva...nepoznat broj. Pozivi su počeli u pola pet ujutru. Sedam godina daleki Bivši, čovjek, momčić, s kojim je milion puta počinjala i prekidala, koji je svaku svoju djevojku sa njom varao, a ona čekala...on zove. Zove da se izvini. Za sve. Ne- nije se promijenio, Još uvijek priča priče, ali poziv, za koji bi prije nekoliko godina ubila- izazvao je u njoj samo strah da se možda nekome kući nije šta desilo. Saznavši da broj nije broj bolnice, niti nekog komšije koji javlja strašnu vijest- oprašta se od Bivšeeg i vraća u krevet svom čovjeku. Gotovo je kad je gotovo.

29.10.2011.

PLAY THE GAME


 

Sjedila sam jednom uz bolesničku postelju jedne stare žene...nije ona više znala ni gdje je, ni da je stara...ona je mislila da je u najboljim godinama...bila sam tada u dugogodišnjoj vezi i do ušiju zaljubljena u tog momka...

Pitala me kad ću se udavati...nisam joj znala odgovoriti, jer...meni je ljubav vazna...bila je ljuta...“A kad misliš rađati?!“Ni na to pitanje nisam imala odgovor...znala sam da želim, njegovo dijete- naše dijete...ali kada...

Nije bila zadovoljna mojim stanjem i komentarisala je: „Nikad se nemoj držati samo za jednu granu. Najvažnije je da sebi rodiš dijete.“

Te žene više nema...a ni moje dugogodišnje veze...

Još nisam rodila, a kad ću-ne zna se. Romantična duša se držala samo za jednu granu...

Tad nekad, kad je stara žena zauvijek sklopila oči, moja ljubav je odlučila da se preda...rekavši da se boji života, da se boji da nije sposoban, da ne bismo bili sretni...da jedva sebe trpi....

Da je kao brod koji tone i da se rješava balasta.

Budući balast, potonula sam...

Pomislila sam koliko je ona ena bila mudra...zar bih sad tonula, da sam imala još koju granu da se uhvatim? Glupo žensko...misliš da postoji idealan muškarac, da postoji onaj jedan, čiju ćeš djecu sa pjesmom roditi...Misliš da postoji jedan koji ce ti biti najbolji i najveći do kraja života? Baš si naivka...teletabis.

Malo samoprijekora, malo samosažaljenja...i jedno obećanje- neću se nikad više držati samo za jednu granu!

...i počeh igrati igru...zavođenje rijecima, prema priručniku...kako je lako iskulirati jednog, dok se čuješ sa drugim, drugog dok se čuješ sa trećim...svu trojicu dok prepričaš prijateljici trenutnu situaciju...Poruke uredno stižu, svakome ko ima strpljenja i zna čekati, a ja nemam šta izgubiti.

Ispočetka je zanimljivo i uspjesi govore da sam na pravom putu. Tražena sam. To je to.

Međutim…nijedan poljubac nije izazvao poplavu …nijedan sms me nije momentalno uzbudio…ni za jedan susret se nisam spremala pola dana…najjača emocija je bila kad je prvi istupio iz kruga …ego je vrisnuo: ”Zar onaj bezveznjak- meni da kaže da ima previše  posla?!”

Jednog sam iz kruga ja izbacila…bio je previše ozbiljan…nije fer zezati čovjeka.

Treći se negdje izgubio…

Nije bilo žaljenja...krivo ti  je jedino kad te odbije neko ko ti se ni ne sviđa...pomisliš da malo vrijediš.

Bilo je prisjećanja na Onog...prisjećanja na seks iz čista mira...sjedneš piti kafu...i završiš pola na kauču, pola na podu...ne znas  ni šta te snašlo… žeđ ugasis hladnom kafom...prisjećanja na njegov profil dok vozi ...prisjećanja na smotanu izjavu ljubavi...na svađu, kad mi nije htio popustiti, kao inace...kad sam ja popustila...i jos mi bilo drago...prvi put sam osjetila pravo seksualno uzbuđenje nakon sto me pobijedio u svađi... sa njim sam bila najbliže onome sto jesam...

 A sada…nece me čak ni onaj što ga ja neću…pa ima li gore?!

“Ne drži se samo za jednu granu…” ponavljala sam sebi, dok sam išla na još jedan skup ljudi u potrazi za thesignificant other.

Gledam to dvorište puno ljudi...svi oni žive u snu da postoji neko, ko im je suđen…Htjela sam im svima reći da se varaju, da ne postoji…čak iako misle da su nasli- otići će…

A onda...dok su dva muškarca za stolom prosipali pamet pred nekom plavušom me lupilo saznanje...ona stara žena...ona se udala iz čiste strasti...ukrala se od kuće i otišla za muža... ona je samo njega htjela.

Ljubav je fair play i nema fejkanja...sve fake se namiriše…svako je to u stanju vidjeti…osim, ako iz nekog ličnog razloga, nije odlučio sam sebe slagati. Ljubav hoće sve i hoće do kraja.

Mi, žene, znamo zavesti muškarca…svaka od nas…dama na ulici, kurva u krevetu, domaćica u kući…tako je jednostavno. Ali znamo jos nešto…da će nam dosaditi, da će nam omrznuti sve što radimo, ako nas ne inspiriše. Jedna druga žena je rekla: “Moraš toliko da ga voliš, da si luda za njim…drugačije nećeš moći prati njegove prljave gaće.”

Nema fejkanja…ili voliš ili ne voliš. Kakav da je. Racionalni razlozi nisu jači od iracionalnih. Sve se pika.

Sve što je potrebno jeste da je Muškarac, koji zna u tebi probuditi Ženu. Muškarac, koji u tebi vidi Ženu. Sve ispod toga je tvoj strah. To što ti odgovara po obrazovanju, vjeri, rasi, naciji...to što statistika kaže da ce brakovi sličnih najduže opstati...ne daju odgovor o kvaliteti tvog života. Je li bolje jedan dan gorjeti ili nekoliko hiljada dana tinjati?

Toliko žena se povuklo u sebe...istupile su tiho iz igre...sreću kupuju u oriflameu i zepteru...umorne od igre i pogrešnih ljudi...digle su ruke. Ljubav koju nose u sebi dobijaju nećaci, nećakinje, cvijeće, životinje, humanitarne organizacije, blistavo domaćinstvo...Tako su sigurne da neće patiti. Možda na nečijoj svadbi zavape iz sveg glasa Mito,bekrijo...

Život nije komplikovan, život je lijep. Treba živjeti i treba voljeti, srce  uvijek ima tajnu dojavu...

 

When you're feelin' down and your resistance is low
Light another cigarette and let yourself go
This is your life
Don't play hard to get
It's a free world

All you have to do is fall in love
Play the game everybody play the game of love

14.10.2010.

?

Ima li ista ljepse na ovom svijetu od mirisa djecije koze i snenog im pogleda pred spavanje?


Stariji postovi

vjetrometina
<< 09/2018 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
30